|
Apatija. Dica su naresla, još malo pa će svojin puten. I Ona je emancipirana, deboto pa san osta sam, mogu činit šta me volja, možda još nije kasno za nike ludosti i pizdarije. Kupan se sam. I to mi je najdraže poć na noge do one lipe puste vale na momu Otoku di su Stine gole, a djevojke isto. Ma isto me drži neka Apatija koju su godine pizdunske rutine ostavile na mojoj ropskoj psihi. Gruba je to stvar, Apatija, dođe lagano, ne osjetiš. A nemoš je se rješit. Možda, kad bi dobija na lutriju. Ali mora bi prvo kupit tiket…. Pomažu još nike stvari, rijetke ali dese se tu i tamo i u ovin mojin godinama (sva srića, inače bi moga uzet gan i opalit iz blizine ravno u čelenku). Je, lipo je gledat u ovo Sunce. Plavo nebo. More. A onda spustiš glavu doli, a ono se, na Stini, sunča lipa mlada cura. Zatvorila je oči koncentrirana na sunce, cila se njemu pridala. A Sunce je miluje i tamo di inače ne zalazi. Igra se i grije lipo žensko tilo. A onda skok u duboku modrinu čistoga mora. Točno mogu vidit zaveslaje bilih nogu na putu u dubine. Onda izroni umivena u mirisima morskog zraka. More joj daje još raskošnije oblike koji sasvim razbijaju moju Apatiju. Na jedan moment postajen zdravi čovik kojemu srce snažno lupa. Moran pokušat. Žak Majol kaže da more diše. Izbacuje iz sebe kisik koji se, prije nego se pokvari, kratko zadržava tik uz površinu mora. Udišući ga čovik čisti svoj organizam unoseći u sebe dio mora. A ne ka ja. Gušin se dimon cigreti. I kad ih neman onda žican. Možda moja lipa susida na Goloj Stini ima koju. Baš ću je pitat: tri, dva, jedan. Sad. Ili nikad. Pomažu i večere u krugu prijatelja. Malo kavali, jedan veliki cipal, tri fratra i tri velika kanjca. Sve friško iz mora ulovija Žak. Riba se kupa tri puta: u moru, u maslinovu ulju i u vinu. «I can do that!», rekla je jedra Lin iz Adelaida, a jaki zubi joj zablistali na svitlu šterike. Australci su zdrava i jaka nacija. Mlada. Mi Hrvati, izmučeni smo, ispižđeni dugon povješću na ovoj vjetrometini, priplašeni u tradiciji nevolje koja nas periodično sustiže. Preplanula je Lin od otočkoga sunca i haljinica joj dobro stoji. Sve je interesira, a pogotovo kako to Žak lovi Velikoga jadranskoga crva, prvi put ga vidi kako treperi onin svojin bezbrojnin nožican u Žakovou akvariju na infuziji, impresionirana njegovon ružnoćon koja je privlači. Ka da nije iz ovoga pitomoga mora. Šta krvaviji to je bolji, govori Žak. Nema bolje eške za ić u ribe. E, triba turistima ić niz dlaku. Ko će spasit proračun naše države ako ne oni? I ja san da svoj mali obol kako bi naša gošća zadovoljila svoju potrebu za doživljajen. Uz večeru san održava zanimljivu raspravu koja se naročito rasplamsala nakon treće boce Žakova vina. Vina koje smo nazvali: SanSiri. Zato jer spaja ljude u dobru raspoloženju. Tira Apatiju, vrag je odnija. «I can do that!», hrabrin samoga sebe. |
|
Vratija se MladiTata. Koji nije više tako mlad. Ovi blog bi trebalo preimenovat u StariTata, kako vrime promiče. Ali ne da mi se zajebavat s postavkama. Jebate-kad bi sve bilo ka u kompjuteru: staviš jebene postavke i one tako stoje vječno. Ne minjaju se. Starci su užasno usamljeni ljudi. Šta nije lako. Zato niko ne voli bit star i usamljen. Navečer prolazin kroz Palaču. Sam. Tu i tamo popijen bevandu. Bilu bevandu, ladnu, u onoj čaši s dugin vraton koju tako volin. Milujen je na to misto s dva prsta, ka da milujen vrat ženi, još onako orošena, miriše mi na pot mladih djevica, pot u kojemu bi se rado izgubija, nesta raspršen ka zvizde na nebu. Oko mene je gomila svita. Fureštoga svita. Jedna bujica novih lica. Zapadnjaka uglavnom. Malo njih zna da je ovdi u palači 450.g. ubiven Julije Nepos, posljednji car Zapadnoga rimskoga carstva (raspade se svako carstvo kad dođe u ove naše proklete krajeve). Ubili su ga njegovi vojnici. Sva su ubojstva tajanstvena. Ubiveni je otiša na oni svit, ka šta ćemo svi otić. I odnija sa sobon ko zna kakve tajne. Tajne koje ćemo teško doznat budući je smrt konačna stvar. Još se niko mrtav nije vratija među žive. Osin Isusa Krista, koji je govorija u prenesenom značenju pa se to ne računa. Julija Neposa ubili su zajedno s njegovon ženon. Zamišljan da je bila mlada (ipak je to bija car). Crnomanjasta, polugola, kože poput meda i velikih, čvrstih sisa. Ka i ove strankinje šta ih beren po Peristilu u majici na špaline. Ženskon intuicijon znala je da smrt zaustavlja vrime, sritna šta ne mora ostarit, zgobavit se, pritvorit u dosadnu, čangrizavu višticu. Ne bi se čudija. Car je u grob odnija carske tajne. Ipak, zaklela se zemlja raju da se sve tajne doznaju. Izrone iz dubine, ka šta je izronila iz otkopanoga podruma jedne kuće u Palači egipatska Sfinga. Eno je sad, ka nova, isprid Jupiterova hrama, blista ka vječni svemir. Car je bija iznenađen shvativši neveselu sudbinu pod kopljen mladoga vojnika. Možda je, ka car, mislija da ima pravo na vječnu mladost. Uvjeren da će reuma proć, štajaznan, da će mu narast novi zubi, veći i tvrđi kurac. Da će proć i pišanje koje ga je budilo usrid noći pa će se jednoga dana moć naspavat isto ka kad je bija mlad. I da će djelovat sve one amajlije koje su mu dali da u njih viruje. Virova je da neće nikad umrit. I, naravno, zajeba se. Kad mu je oni njegov mladi vojnik (biće ga Julijus silova dok je bija dječačić) okrenija špicu koplja rujuć mu po prsima, ne mogu zamislit da mu u tome momentu nije u možđanima prošla misal: Smrt uvik pobjeđuje, zakurac san želija mladost. |
|
Proša mi je godišnji odmor za koji san čak dobija i Regres. Dva tjedna. Toliko me Gazda pustija. U pizdu materinu sve. Bez novina, televizije i kompjutera. Samo uz more, brodove šta se gingolaju. Prominili su se brodovi. Došli su veći, s jačin motorima. Šetajuć uz Rivu sad vidin oni gliiser sa velikin motoron. Jedan je od advokata koji nan prodaje Otok na fete, a drugi od poduzetnika šta radi plastičnu galanteriju za nove apartmane. Ipak, ništa čovika ne veseli više nego kad vidi propadanje okolo sebe. Zato san ja svoju jedinu slobodnu večer posvetija ribarsko-nogometnoj birtiji u kojoj se skuplja uvik ista ekipa propalih ljudi sa margine. Ljudi krezubih, privarenih, slabo plaćenih. Judi s propalin brakovima iza sebe, isfrižanih pustin udarcima usuda za koje su sami krivi. A ko bi bija kriv? Ima raznih objašnjenja u birtiji. Kriva je vlast, nepravedni, bahati, korumpirani ljudi, oni neki tamo, drugi. Kurbini sinovi. Ima i filozofija koju san čuja tu večer: najgore ti se opirat: samo se izranjavaš, a na kraju opet završiš ulovljen, u mriži sredine koja te je odbacila na rub. Bevanda za bevandon……raspoloženje se znatno popravlja. Ima smija, ima pisme. Poneki turist zaluta popišat se. Mogli smo mi bit ovi turisti, a oni domaći svit. Sve je u glavi. Svit se može izvrnit i naopako. Oču prominit birtiju. Oću društvo žena, oću avanturu i ples. U renomiranomu kafiću već padan s nogu kad ulaze manekenke s Broda Lipote kojega je nevera zadržala u Portu. Evo i Stefani Hohnjec. Di si Stefani, smije se od uva do uva. Lipa je Stefani. I Antimon je tu: Antimone čestitan ti na pobjedi u Koleđici. Hvala. crn je ka mrak i ne vidin ga tu za rubon šanka. Šta će mi novine: ovdi iman sve Spektakle, Crnu kroniku, Sport i nešto malo pameti lokalnoga filozofa-sitnoga ribara, nešto ka tema broja, rič urednika. Još uživo. Ma ja san sritan čovik. Samo Ona se najidila kad san doša doma u tri ujutro. Govori da san samo vika: mlado meso, mlado meso. Jebeš ga, još me muče paklenske želje puti. Uh Brrrr Grrr Mijao Vao Mijao Biž, biž ča, još bi moga završit u Crnu Kroniku. |
|
Lipo li je noćno nebo puno zvizda i zvizdane prašine. Moćno. Tamo je sve zapisano. Sve šta je bilo i šta će se tek dogodit. Ja san rođen prid kraj lipnja miseca, rak po horoskopu. Kad to kažen ženama one naprave značajnu facu uz uzdah: aaaaaa!!! A koji ka da ima značenje: sad je sve jasno. Volin žene i zbog te njihove sigurnosti, virovanja u stvari koje se ne mogu dokazat. Cijenin taj njihov stav: to je tako i moš ga jebat. Ništa se neće prominit. Ustvari seren: godi mi interes koji pokazuju za mene, njihova ženska analiza. Bog zna da i ja analiziran ženske koje vidin. Štaviše, dilin ih u dvi skupine: žene s kojima bi se moga jebat i onu žena s kojima nikako ne bi. Ili možda bi? Skupine se tu preklapaju od situacije do situacije. Tako da ispada da bi se sa svakon ženon potencjalno moga jebat. U teoriji. (Obziron da je na planeti tri, četiri milijarde žen-očito je da moji potencjali nisu uopće iskorišteni. Jebate od pustih miljardi ja mogu svoje žene nabrojat na prste jedne ruke.) Draga mi je ta ženska intuicija, guštan boravit u društvu žena s intuicijon, a velika mi je želja doć kod babe gatare, Ciganke s kartama ili staklenon kuglon iz kojih rekvizita vidi kroz tebe ka kroz bistru vodu, čita te ka knjigu, a onda ti reče samo ono šta smiš čut. Bilo lipo ili grubo. Veliki je Milo Hrnić piva: Ciganka je srića zamišala karte! Ne bez veze. Jer žene čuju ribe u moru dubokumu, znaju kako misli vuk u planini i mali miš u žbunju. Žene sunce drukčije grije. One osjećaju vitar i valove, plimu i oseku, vide bile stine, stado koza kako se šunja uz obalu i ćute bidnoga zubaca šta ga je ribar izvuka na udicu. Povezane su sa zemljon i sa nebon, nema tajne za Ženu. Kad dođeš blizu ženi-imaš osjećaj da ti se otkriva neka velika tajna, a tako i je jer nema ništa važnije od ženske jubavi. Ne znan zašto sad su mi pale na pamet naše saborske zastupnice, još uvik manjina u našemu vrhovnome Domu. Tribalo bi njih više slušat, govorin van ja. Žene su bolja polovica u Hrvata. Sićan se ženskica iz osnovne škole, igre na penjeve: šta da radi ovi pen? Neka poljubi Marinu. U Pene Bonačića samo da bude moj . evo..je..cmok…. a sićan se kako san prvu sisu uvatija slučajno, dok smo igrali na graničare: zaletija san se u neku rano propupalu prijatejicu i da se zaustavin ispružija ruku, a ono: meko, toplo, fino, mmmmm. Ja se pravin da nije ništa, a ona se ponosno isprsila. Uopće se nije zasramila. I imala je prav: šta je tu za sramit se? I previše san se sramija u životu, u kurac i sram i ko ga je izmislija. Pokušavan zamislit svit bez srama i zla. Svit u kojemu vlada jubav među muškima i ženskima, nešto ka šta je pokojni Đon Lenon zamišlja u pismi Imeđin. Zato su ga i ubili, kurbini sinovi. Uh, sad san se snerva. A nisan tija ovako završit ovi post. Tija san u paraboli svršit opison samoga seksualnoga čina dvoje zrelih osoba koje skupa dolaze do zvizda s početka teksta. Koji se stapaju s njima i rone u beskraju. U beskraju sriće. Ej. Sriće. Zašto danas nema više sriće? Koji je ovo kurac? Svuda nasilje, kurbašćina i pohlepa. |
|
Vrh Marmontove; oko 11 i 30 sati Puno butika i kafića neodoljivo ih privlači u velikom broju. Side po štekatima, piju kave u manjim skupinama: po tri maksimalno. Niko ne zna šta one gledaju ispod onih tamnih cvika šta pokrivaju pola našminkanoga lica. Najviše gledaju druge ženke, kladin se da mrze jedna drugu. Kuja! Misle u sebi. Dobro udane mlade mamice s bebama u kolicima, tek izašle iz kozmetičkih salona pokazuju svoje kvarcane dojke u dubokin dekolteima. Parada šarenih vešti i visokih takova. Pojedine ulaze i izlaze iz butika (čini mi se da je Štimac vlasnik robne kuće Maja). Razgledavaju krpice. Povezuju ih sa slikama iz časopisa, televizije. Slikama mršavih kurvica koje puno troše. Na susjednom štekatu pod ceradom grupe bogatijih studentica u atmosferi bordela. Ovo bi misto tribalo pritvorit u javnu kuću. Ono, dođeš, odabereš koja ti se najviše sviđa ( možda i više njih): platiš i odma gore u crvenu sobu na katu kuće Betizza. Ipak, iskustveni je dojam da većina ne želi stvarni snošaj već samo uživa kada netko pokaže želju da u njih penetrira. Get, ulica di je Teak, još masu kafića, butici i travel agencije; oko 11 i35 sati Ovdi su nešto starije, uglavnom neudate, možda i lezbače ka vlasnica onoga kafića do Teaka. Side u nešto većin skupinama, ispijaju kavurine. Dobro držeće tete bez kućnih obaveza. Traži se mužjak s položajem u društvu. Nekolicina se može vidit u blizini dok čita novine kafića. Odma do ostarjelih parova koji godinama lutaju po gradu bez da se žene, dosadni i sebi i vragu. Muške klape, izdaleka gledaju poznate skupine ženki. Neka njih podalje. Pizda ko se odvoji. Kaleton prolazi dosta turista šta naše ispijače kava stavlja u teatralan položaj lokalne pozornice. To svima paše. Horde Japanaca sa kruzera, američka gerijatrija upalih, mutnih očiju šta je jednon nogon u gobu. Prolaze kaleton i bulje u guzice prodavačica koje čuče isprid svojih praznih butika s duvanon u ruci (u butiku gazda ne da pušit). Get, malo dalje, širina kraj Zlatnih vrata; oko 11 i 40 sati Uglavnom studentarija. Mišana muško-ženska populacija. Pije se Velebitsko pivo koje raspiruje hormonalne oluje. Glasni komentari najglupljih događaja koji to i nisu. Hihotanje. Uplašeni muški ne znaju kako se ogrebat za snošaj, a ženske se pitaju: Šta ja tu radin? Svi side, neki bi tu najrađe sidili do kraja života. Get, kafić Red Room, na pjaceti; oko 11 i 45 sati Lokalni mafijaši obrijanih glava u mišić majicama, skuteri i lokalne droljice-trofeji. Gala štekat s bilin foteljama. Nešto mlađih interesantnih strankinja. Lagano pijuckanje. Kul. Peristil, oko 11 i 50 sati Klapa piva turistima ne bi li kupili koji CD. Slikaju se ka tovari. Bljak. Riva, oko 11 i 55 sati Konobari, prodavačice, turisti. Izbacilo naše penzionere s nove Rive. Još turista i turističkih vodiča. Sve blišti, nemoš gledat na oči. Toplotni udar. Prokurative, oko 11 i 58 sati Gotova marenda, nazad u kancelariju. Sranje. Sranje. Sranje. |
|
- Turistima triba ljudskoga kontakta! Da se osjete ljudi, da ćute život. Pravi, a ne ono svakodnevno robovanje na koje su doma prisiljeni. Ovako je govorila Đenis za šankon velikoga hotela u predgrađu, di je zaposlena evo već drugu godinu. S druge strane je sluša mladi lipuškasti konobar u strogu uniformu okružen koktelima, šarenin bocama žestokoga pića sa svih strana svita. - Imaš prav. Nije radit u turizmu isto šta i u fabriku, šta ja znan, ka šta je prije bila Jugoplastika. Nisu turisti postole na pokretnu traku. Ne moremo mi radit na normu. - Aj ti to reci našemu šefu: njemu je sve u brojevima jebali ga brojevi. Nekad mi se čini da bi mi bilo lakše u tvornicu: digneš se ujutro odradiš svoju normu, a popodne doma ditetu. Jebate, mala me danima nije vidila kako triba. Dođen doma umorna ka pas. - Nije sve u pospremljenin krevetima, čistin zahodima, usisanin hodnicima. Evo, nekidan ona stara Englezica: zapili se mi na šanku i juski porazgovarali. Na kraju mi je dala svoj broj sobe. - Jesi li je opalija? Pa i nije tako stara. - Nisan ja seks mašina. O tome ti govorin. Triba pazit na osjećaje. Ustvari mi se nije diza na nju. - I mene je napada neki stari Nijemac. Da san ja njemu ka filmska glumica. Biće gleda Marlenu Ditrih u Plavome anđelu. Da iman malo dublji glas baš ka šta on voli. - Jesi mu dala? - Ka i ti Englezici. Eno mu more, sunce, neka gleda boje mediterana. Jesmo li mi LeMeridian ili šta smo mi? - Reka mi je da su mu otoci interesantni. - E , otoci…. Ovdi se Đenis sitila moga Otoka i društva oko Žak Majola, Sandokana i Moleta. Sitila se ribe i vina, sitila se da i ona more bit turista koji upoznaje domaće ljude. Zasmetala joj odma ona njezina uniforma, seksi kompletić, frizura i šminka koju mrzi. Dosadili su joj i svi ti mali menađeri u obilasku tržišta, pijane ekipe na tim bildingu, sportaši na gostovanju, tur operatori i njihove ture gostiju željnih informacija, sve bi najrađe poslala u niku stvar. - Alo Đenis jeste sredili apartman tri?, prene je iz razmišljanja kolegica iz smjene. - Oni di su došli ona dva pedera Talijana. Je, prominili smo lancune. Znaš da je bilo krvi na njima. Mrzin pedere. - Nema veze šta ti mrziš ili ne mrziš, apartman mora blistat ka suza ili će šef popizdit. - Je, sve je u redu. Uh šta bi dala da more popit pivu i zapalit cigaret. Ovi su moderni šankovi za kurac. Ali kraj je smjene i ne more riskirat da je zaustavi pandur na putu do kuće, pa da mora puvat, izgubit dozvolu, ne daj Bože. A ništa. Izdrži još malo pa u oni stari auto i doma. Bolje i to nego ostat radit u noćnoj. Makar bi i zarada bila veća. Našlo bi se za novi auto. |
|
Ulazin kroz vrata KBC-a Firule, ustvari prvo moran čekat da bujica ljudi izađe, a onda skočin prije nego se zatvore vrata tako da ih ne moran dirat rukama. Probijan se kroz gomile jadnika u čekaonici pazeć da ne bi slučajno taka kojega ili da ne udahnen kužni zadah iz truloga organizma izraubovanoga penzionera. Kese mi se njiovi žuti zubi tojest ono šta je od njih ostalo, gledaju me njiove mutne oči dok in se tresu stare ruke kojima diraju one plastične stolice po čekaonici. Ruke koje stiščedu zgužvane snopove nalaza, uputnica, rengenskih slika. Znojavi, sa ranama iz kojih kapa gnoj po podu. Dikod prođe koja medicinska sestra ka krajica, migne skupini iz njezinoga sela: ulazi priko reda ali prvo starješina. I na šalteru je gužva, jedna mlada pripravnica u svađi sa pacjentima. Ima samo jednu usku majicu ispod bile jakete. Tamnoputa koža joj je ka med, a male sise napinju pamučnu teksturu. Sva je ka vatra: crna kosa, pune usne i lipi zdravi zubi: jednome staromu Vlaju objašnjava da ne more bez uputnice izvadit krv. Stari je uporan: koliko triba platit? Nema tih para, mislin se u sebi. Gledajuć u njezin veliki dekolte, vas san se smeja: Šta mi triba? Nalazi, nalazi. Ime? Nema pod tvojin slovon: ovo van šjor nije još gotovo. Kako? Jučer mi je rekla danas od 10 do 15. Je ali isto ti dođi sutra. Čija si ti mala? Da mi je znat kome ti vadiš krv na slamku, rado bi se s njin prominija. Nazad istin puten kroz labirint hodnika, svudi neka vrata, šalteri čekaonice. Urologija, onkologija, okultologija, ginekologija, epidemiologija, gerontologija. Svuda zabrinuti ljudi, ka ovce na klanju, rezignirani, štufi: ka će ovo više završit? A vani proliće. Sve miriše i cvita. Livade bujaju zelenon travon i žutin cvitovima maslačaka. Stabla pupaju ka ona mala medicinska sestra, na nebu nema oblačaka sunce i lagani vitar. Proljetni. Kad umren biće proliće, moga bi se okladit. Ka se razboliš radeći ka rob na poslu, ko ti more pomoć? Najboje udrit po čajevima. Imaš čajeve za smirenja, uznemirenja, za menstrualne tegobe i tegobe pri mokrenju. Mješavinu čajeva za prostatu. Čaj od koprive i uvin čaj. Ima čaja i za reumu, išijas i bolove u leđima. Na ljutu ranu ide ljuta trava. Na izlazu iz KBC-a neka bakica prodaje trave za čajeve. Posložila pune kese na mali banak i objašnjava bolje od ikojega likara kako se izličit. Fala bogu spašen san. |
|
Nakon šta je sagradija lipi komin sada moj susid Mole, kad dođe iz polja oliti posli kojega zidarskoga lavura, i nakon šta digne mrižu, more lipo sist okolo vatrice i ovako pričat sa svojin prijatejima Sandokanon i ŽakMajolon: -Ča ti govoriš na ovu konfuziju povijesne percepcije? -Je, postmoderna je politiku usmjerila prema novin vrijednosnin sustaviman, a koji, k tomu, nisu teritorijalno određeni nego poprimaju globalne aspekte…. odgovara Sandokan gledajući u vatricu na kominu. -Ne moš uteć: sateliti, Internet i telekomunikacije de fešta su sve prominili, a de pju: virtualizacija svakodnevnog života uzrokuje krize i preispitivanje tradicionalnih identiteta koji se na kraju raspadaju i nestaju u dekonstruktivističkin procesiman…. ovo se priključuje Žak Majol, -Dobro govoriš: razgrađuju se zastarjele regulatorske barjere. -Jeli vi vidite di to vodi: na Majkrosoft put i futurističko društvo multikulturalnog konzumerizma bez granica i poretka. -Oboj meni !! Očiščena su i dva kila friških trlji crvene boje šta ih je Žak maloprije uvatija, trlji koje ispod usta imaju brke kojima ruju mulj u potrazi za hranon baš ka šta njih trojica traže istinu u dugoj otočkoj noći. -Informatička revolucija poremetila je smisao vremena i prostora te ubrzala dinamiku vremena! -Oli ne vidiš da globalna telekomunikacija i masmedijske mreže prikazuju globalni prostor 24 sata dnevno. -Dobro si reka: konfuzija povijesne percepcije. -Ali mogućnosti manipulacije i kontrole su veći nego ikad. I to bez obzira što su nestale ideologije 20.-og stoljeća. E sad su se duboko zamislili i tako napravili malo dužu pauzu. Koju iskoriste da u tišini popiju svaki po punu čašu crnoga vina. Tišinu prekida Mole pitajući Žaka: - Oš mi sutra doć dat ruku za piturat onu ogradu od apartmana? -No problemo. -A ti Sandokane, sutra na kavu s malon pod ruku, a ? -Je, je. -Biće lipo vrime, žarilo se nebo u sutonu….. -Napokon…. |
|
Triba dvi ure vrimena trajektu od Splita do moga otoka. Bezbroj puti san proša ti put i svaki mi dolazak otkrije nešto novo čega prije nije bilo ka šta vidin kako je nesta dil proščosti koje se uskoro neće više niko ni sitit. Na moju sriću još je one friške morske arije koja me zapahne kad izađen iz trajekta, još je konoba i komina, ribe i vina. Prošla će zima bit zapamćena jer je naš Mole otvorija svoj KAM-IN u kućicu u dno vrtla uredija je stol, klupe, lavel i muziku uokolo pažljivo betonirane nape koja po preciznome proračunu vuče cili dim s komina di gore izguljene stare ohrebine koje ionako ne mogu u pećicu. Ta vatra priča najboje priče, a jedna od zanimljivijih je kako su rečeni Mole i ŽakMajol nedavno bili u Češku, u jubavnički posjet materi i ćeri Amalki. Za stolon je i Veliki Ladunko koji se sića kako je to bilo prije kad bi momci iz mista išli u Češku. Bili bi tretirani ka kraljevi, šta su za tadašnje Čehe siromaje i bili. Za sto maraka mogli su pitat pošto cilo misto. A bile su Čehinje i onda lipe žene i volile su svoje litnje ljubavi sa Otoka. Naravski, sad smo mi siromaji, a bogate Čehinje nije više lako impresionirat (da ne rečen da sad one dolaze pitat pošto Otok-ali zaozbiljno, a ne u zajebanciji). Čudni su puti ljubavi jer ih planira samo Nebo koje je Moletu i Žaku namistilo neobičnu igru u stanu di su ugošćeni od raspuštene matere Amalke i ćere studentice isto Amalke. Mole je mora uzet motornu pilu i nacipat drva, popravit drvene skale i most priko rike u okolici njiove vikendice, a straj me i pomislit kojoj su torturi podvrgnule moga ŽakaMajola. Znan da se naljutija već drugi dan i Moletu objavija da pakira kufere, da idu nazad na Otok. Srića da ga je mole ferma misleći na svoj ljubavni odnos sa studenticon Amalkon (šta i nije u skladu s njegovon ulogon sina u toj češko-hrvatskoj zajednici) jer da nije ko zna šta bi bilo. Masakr motornon pilon. Nije ljubav jufa od fažola, puno je gušča i konzumira se još vruća- normalno je da nekoga i opeče. Ipak se nadan da će se pomirit, nekako su mi simpatične ove dvi Amalke i tija bi ih vidit još koje lito. Prolazi sve. Prošla je i ova zima, teška i duga, nazire se lito vilovito. Ko zna šta nan nosi, šta će od nas bit? PS Najboji vjesnik lita su tri autobusa Ruskinja farmaceutkinjih šta su došla u najveće misto na Otoku. Ormali su se svi veliki ljubavnici u misto, trliš iz polja zaminili čistin monturama, blistaju. Koordinate in je mobitelon dava Čićo šta radi u Velikome Hotelu. Naprid jebači. Juriš… |
|
Pozva san goste u kuću. Šta ću in ponudit? Već par vikendi za redon nisan bija na Otoku, nestale su zalihe Žakovoga vina, a neka mi bog oprosti, spizu kupujen samo na karticu. Na poslu, na brzinu, da me ne čapaju svemogući administratori, skoknen na stranicu kolege blogera Moj obrok za vidit šta bi in moga pripremit. Hobotnica s kumpirima u pećnici. To. Ulovit ću jednu španjolsku od kila i po: na Visa karticu u supermarketu kraj moje kuće, zajedno s vinon iz Makedonije. (Ako me sad pročita Žak Majol s pravon bi se moga ofendit. Oprostite mi moji Otočani za ovo izdajstvo.) Ajme, ajme, priča li ga priča ova Prestižna Građevinarka. Ka da je ona jedina s problemima: streson na poslu, dicon koja ne slušaju i zajebaju, s mužen koji je osta bez posla. Brale, kako se gasi? Daj recite nešto i vi drugi za stolon. Poala, sad će počet i Liječnica: ne vidi muža cilu sedmicu: oboje na putu, vide se po kafićima uz autocestu. Rade, svi puno rade. Triba vraćat kredite. Plaćat dici slobodne aktivnosti. Mi smo kupili nešto novoga namještaja. U pizdu materinu i namještaj. Prestižni Strojar Projektant u krilu drži malu bebu koja čuča one kumpire od hobotnice. Ugušiće se. Pripazi malo. Sve stavlja u usta. To je takva faza, nekidan je skoro izila graštapana s poda. Ovo makedonsko vino ne more bit gore. Popija san po litre, a glava mi puca ka da san ih popija deset. I španjolska hobotnica: pustila je neki vodenasti šug, poplivala mi je škrovada, skoro se sve vani prolilo po pećici- a ni šušta ni gušta. Sad još moran prisustvovat ovoj grupnoj terapiji u vlastitoj kući. Najboje da ja počnen pričat o svojin seksualnin maštarijan i životnin frustracijan. Možda pomogne: ja po gradu, ispade mi čuna, niko o njoj ne vodi računa. A ova Građevinarka, da joj smetaju mlade suside u novome stanu di je uselila. Molin? Je. Starci u Njemačkoj i njih dvi stalno doma zovu neke muške, ne možemo spavat od lascivnoga kikotanja. Je li ono rekla lascivnoga? Nije. To san ja tako napisa. Čini mi se da je rekla raskalašenoga. To. To nama treba, mislin se u sebi. Drugi put kad dođen u tebe, falit ću vrata, ka ono slučajno: -Dobra večer. A šta tu ne živi obitelj Prestižnih Građevinara? -Ne, tu smo samo nas dvi raskalašene studentice. -A može jedna orgija s dobrodržećin mužem srednjih godina? -Može, može, samo naprid. Jedan Manage a trois! Raskomodite se, neka Ona ide gori kod Prestižnih dogovorit skijanje. Nas dvi ćemo se okupat u ružinim laticama i ne zamirite ako se budemo malo milovale uz raskalašeni smjeh. -Neka, neka. Ja ću za to vrime u kužini zapalit jedan džoint. I ovi drugi Građevinar-sitni investitor: Ma prodat ću ja sve stanove šta ih gradin. Moran vratit kredit banci. Uvik te banke. Lupeži. Kakav je zločin opljačkat banku u odnosu na osnivanje banke? Tržište je zasićeno, krediti sve nepovoljniji. Nema svit para. Nema se para. Di ste bili? Bili smo ti na koncert posvećen Indeksima, govori mu žena. Sreli smo one neudate. Sićaš ih se? Ne. Tija bi ih zaboravit, ostarile su. Nisu? Dobro se drže. E da, pivaj ti pismu. Još se drže skupa. Da nemaju di navečer izać. Ovi moj muž ih, pored mene žive, pozva vani s vašon muškon ekipon. Ajme, kako si moga? Škandal, spominje se rastava. Dica su mi cili stan demolirala, a dičja soba izgleda ka da su bageri po njoj kopali. Onda? Di ćemo na skijanje? Mi ćemo na Jahorinu. E tu san te čeka. Mi ćemo u A u s t r i j u. u Bad Vonklinkerhofengašštajn. Je skuplji skipas ali brate ne mogu vidit one Bosance, navale na žičaru ka mutavi, čekaš red po ure, u Austriji su i duže staze. Jo skijanje. Šta ja iman u životu osin skijanja. Jedva čekan bilu sedmicu za odmorit se od ovoga sranja na poslu. Jedva san čeka da otiđu. Moran šta prije odselit na Otok. |
|
Na vrhu moga Otoka, ispod Križa, na 628 m nadmorske visine, u ladovini sidimo ja i moj bogati prijatej Sansir (koji je od nedavno posta i Hotelijer). Srića da njemu duže traju pauze između brakova nego šta izdrži sa svojin ženama tako da me natira na ovakve izlete i dugotrajna pješačenja. Bura, čista žena, sve je razbistrila, čak mi je i u glavi sve čisto, neki me mir svega prožima. Gledamo Sansir i ja strme vinograde ispod nas, dižemo poglede opijeni pejzažima mora i kamena, vrtimo glave prema nebeskome prostranstvu kad, iznenada, točno iznad nas, ugledamo uza sami stup križa di stoji veliki Onđel s bilin krilima sve do poda. Stoji i muči zagledan u daljinu. Od straja su nan se noge osikle, samo šta se nismo strmopizdili doli do mora kojega je baš neki gliser para dokono radeći krugove tako da je parilo da piše slova na velikon morskon plavetnilu. Skoro mi oči nisu ispale koliko dugo smo ga gledali, ne virujuć neobičnom prizoru, dok nije i progovorija: -Ja san odi od kada je ljudskoga roda. Prve ljude ja san uputija i reka jin: Suncu se veselite, na nebu čistomu, samo njega čuvajte jer van ono nesebično daje Život. Ali ne! Nagleda san se ja miljuna prije vas, nije prošlo dugo počeli su se organizirat u hijerarhije, zapovidat jedni drugima, činit nepravdu. Ima bit da je ovo niki Onđel egocentrik, prvo je šta san promislija. -Vidite li ove gomile stinja i livade uvelih vinograda koje uokviruju? pita nas i pokazuje na Poljica, lipu dolinu ispod nas di moj prijatej Sandokan ima malu poljsku kućicu. Sam odgovara: - Ja san zapovidija da se stinje slaže jer je prije bilo porazbacano i tu san se zajeba. Ljudi su ga složili, razdilili se i počeli silovat lipu zemlju šta su je posvojili da jin daje na komandu, a ne nesebično ka mater šta jin je uvik davala. Tvoje i Moje. Onoga trena kad su naučili te dvi riči, sve je išlo u niku stvar. I onda su stali sadit lozu i pit vino kojega daje, počele su tuče i barufe, noži i sikire. Brat je diga ruku na brata. Ne samo egocentrik nego i filozof je ovi Onđel. Lako mu je sad bit pametan, a ima bit da je kriv za sve nevolje svita. Zato mu i je lice zamišljeno i tužno, a duge kose bacaju mu sjenu na mračno lice. Da nije ovo pali Onđel, Lucifer? Ne virujen, bija bi sritan da je sve išlo po njegovome planu. Čisto da mu skrenen pozornost sa vječnih tema koje ga muče zapitan koja je od one tri kućice u dolini od moga prijateja Sandokana? - Je li to oni koji se uvatija najgorega od svih ljudskih izuma-Strašnih Dionica krupnoga kapitala? Je to je taj. -Još do prije godinu dana otac mu je na konju dolazija u ovu dolinu radit vrtal i okopavat loze, a on se pokazuje po Velikin Glamur Kafeima u društvu Uspješnih Poduzetnica, slavi rođendan sabljon režuć boce skupoga šampanjca. Mislin se: a je, moga je prodat koju dionicu i napravit bokun komina u ovu lipu poljsku kućicu, da imamo di ispeć meso. I nastavlja Onđel svoju osudu jednome sinu razmetnomu: -Doli u Kafeu, u gradskin zidinama, pogledima se naslađuje ženama koje u bikiniju plešu na šanku. Još da mu je koja dala da joj radi dicu ajde de, nego se pokazuju više radi sebe nago radi muških, sad se sitin da mi je Žak Majol priča o večeri kad je Veliki Glamur Kafe slavija zatvaranje uspješne sezone. Kad je vidija mene zamišljenoga, Onđel je umuka, a na rastanku nan pokaza put do Sandokanova sela i ovako nan reka: -Svit se nepopravljivo pokvarija. Nastojte uživat svaki momenat, ne bojte se i možda se spasite. Otišli smo zamišljeni. Ko zna oće li nan se posrićit? |
|
Vozin auto kroz Kaštila. Do mene sidi Ona, izad su dva moja Otočana, došli smo na pir velikoga Ićota. Di se ide do kuće od kuma? Prođeš spomenik Tuđmanu. Triba li se poklonit? pita Pisnik . Dalje, prođeš Todorićevoga Konzuma. Proša san. E sad uzbrdo kod znaka za crkvicu pa do kraja ceste. Vidi stvarno, eno vidin Godfadera kraj rvaske bandire sa plastičnin žmulon u ruci. U dvoru je stol pun pršuta, toči se vino, Harmonikaš i Gitarista među Otočanima na Kontinentu, piva se iz svega glasa. Neka znaju Kaštila da Otočani dolaze po Mladu. U malu kaštelansku kalu punu Bosanaca zapiva je Otočki kantadur da su svi umukli. O kućo mala sva moja lipa radosti. U tebi čuvan dane moje mladosti. Piva se i isprid crkve, na pločama punih rizih Miki Galebar vrti bandiru snažnon rukon. Sad razabiremo jato uređenih studentica koje su došle na pir prijatejici. U žaru pisme Miki vata jednu sitniju oko pasa, diže je u zrak isprid mene. Nosi li mudante? Prebacuje je na ruke Morgota, a ovi se dere: Čapa je!! Leti studentica kroz zrak točno na jake ruke Mikija koji je stišće i pripadnutu spušta na tle. Eto vidiš šta ti je Otok! govori joj prijatejica. Šta to čovika veže za jednu ženu? Nema neke filozofije. Obično se neka mala mota tu okolo i dok si reka keks eto te di pereš sude u novoj kužini, vičeš: piši domaći, pička li ti materina, da ti pička materina. Mogla je neka od ovih Otočanki bit Ona. Zato i jesan bija malo ukočen u Sali. Jebi ga, tako mora bit. Ne i za velikoga Mikija. On je probra one studentice i jednu visoku, zgodnu pikira cilu večer. Taman kad je s njon izaša iz sale meni se počelo nenormalno spavat. Vozi me kući. Srića da Ona zna dobro vozit. Već u Sućurcu san zaklopija oči. Tako to ide. Neko zaspe kad je drugome najnapetije. Svak je profesionalac u svome poslu. |
|
Šta ja radin ovdi ? pita se Žak Majol zarobljen u izvrnutomu BMW-u stare tipe. Ispod ceste, u vrtlu osobenjaka Morgota (koji je i izbacija stine na cestu, iste one stine priko kojih je Žak privrnija auto na krov izbjegavajući kamion iz suprotnoga smjera uske ulice na momu Otoku) visija je on samo na sigurnosnome pojasu, glavon prema dole isprid smrskane šoferšajbe. Ne virujen da je mislija na ribu koju nije ulovija, na apartman koji nije stiga uredit, na naručene crve koje je triba izvuć iz rupa na dnu mora. Ne virujen ni da je mislija na Amalku 1, svoju ljubav iz Češke koja je došla u jematvu i na zadnje kupanje ovoga lita. Možda je pomislija na Moleta radi kojega je iz Češke došla i Amalka 2, ćer ŽakMajolove Amalke 1, čime mu je ovi seljak pokvarija planove ali ne virujen ni to. Biće jednostavno posla sve u kurac i stoički, ka i puno puti prije, prihvatija ovu apsurdnu situaciju u kojoj je moga izgubit glavu. Idemo dalje. Triba pripremit zubaca za večeru. Trajekt prema Otoku nikad mi nije izgleda puniji u deveti misec. Među domaćin sviton miša se i veliki broj furešti. Pogledon tražin drugove po pivu. U salonu gužva, gleda se košarkaška utakmica na televiziji. Iden do palube. Nisan nego izaša na frišku morsku ariju ugledan Klinta, ŽakMajolova oca u društvu Amalke 1 i Amalke 2. U prolazu, jedan poznanik ga pita: Koje su ti ove dvi? Nevista i unuka. ?? E nevista i unuka. Dobro si čuja. Ovi je otiša uvjeren kako Klint ima sina u Češku za kojega niko ne zna. Šta i nije tako nemoguće ali nije to ovi slučaj. Pozivaju me na večeru. ŽakMajol je ulovija zubaca od šest i po kili. Super. Triba je to bit lipi vikend, a pritvorija se u bolnicu i karantenu. Uvatija san negdi virozu, i subotu i nedilju proveja u krevetu s fibron. Pegula. Propustija san brudet i zubaca sa žara, Žakovo lipo vino. Njegovu feštu za ponovno rođenje nakon subotnje nesriće u autu. Pitan se jeli se na večeri pojavija Mole, zavodnik Amalke 2, s onon majicon bigbraderovskog logotipa na kojoj zapravo piše BigFucker. Kako more prid mater tako obučen i još joj ćer od sedamnest godin vodit posli u disko? Seljak pa seljak. Biće da to u Evropi prolazi ka normalno. Još će Mole oženit Amalku 2 pa će mu Žak i Amalka 1 bit otac i mater, a on njima sin. Baš je sinoć Miki Galebar govorija: u Evropi ćeš gospodinu Jebaču pridržat kapot na izlazu iz ženine sobe. Zašto san sad ovo reka? S nekima se stvarima u toj Evropi nikako ne mogu složit. Ne mogu i gotovo. |
|
Opet držin miša u ruci i baš guštan pišat. Nakon litre vina i dva seta pisama uz veseloga seoskoga harmonikaša mlaz mi je snažan i izdašan, kanali prohodni ka u momčića od petnaest godin. Tako se i ćutin. Mislin i na Ditku, čornu od dvi Čekinje iz Brna šta ih je Miki Galebar dove na momačko veče velikoga Ićota. Ditka lipo pleše, nekako češki, ka vila Amalka, voli se izvijat poput arapskih trbušnih plesačica. Nije ni čudo, ima dvadeset i šest godin, puna je force ka nova evropska ekonomija. Nisan ovo zaludu reka: postdiplomski u Italiji platila joj je evropska unija i sad se lipo namistila u svoje Brno ka ekonomistica velike firme. Naučila je talijanski koji govori seksi češkin naglaskon. Inače poluprazni Morgotov restoran doživija je renesansu kroz ovo naše slavlje. Privučeni šarmon i duhon domaćega svita svi jahtaši s rive došli su sist na njegov štekat. Ženama oči blistaju ka blicevi fotoaparata šta vataju uspomene s našega Otoka. Jedan Amerikanac iz Texasa piva bi svoje pisme. Neš ne, skoro nije dobija bubotac u glavu od snažnoga Mikija Galebara, zakletoga neprijateja globalizacije i dominacije kapitala, bilo kojega gospodara uopće. Inače je Miki dominira fešton. Voli pokazivat svoje snažno tilo i ne da nikomu na svoj teritorij. U niko doba, na motoru, stiga je i Dodoje, stari pivač iz našega mista čiji glas ne zna za previsoke tonove. Otpiva je 'O sole mio da su svi zinuli, sve nas podržava u lipoj pismi, a na kraju, uz pratnju klavira, za budućega mladoženju nadahnuto i verziju pisme Kad uistinu voliš ženu, Brian Adamsa . Njegov teatralni nastup Ditki san, šaputajući joj na uho, prevodija na talijanski: Kada je sretnes, reci da stize iz snova quando la incontrai dica che viene da un sogno Da jedini dragulj je koji ti dusa cuva che e il unico diamante che custodishe la tua anima Kada obecas da spreman si umrijet za ljubav njenu Quando promesi che sei pronto di morire per amore suo Saznat ces da li si ikad, ikad uistinu volio zenu Saprai se sei mai, mai stato inamorato di una Donna Kada obecas da spreman si umrijet za ljubav njenu Quando promesi che sei pronto di morire per amore suo Saznat ces da li si ikad, ikad uistinu volio zenu Saprai se sei mai, mai stato inamorato di una Donna Kada je sretnes, reci da stize iz snova quando la incontrai dica che viene da un sogno Saznat ces da li si ikad, ikad uistinu volio zenu Saprai se sei mai, mai stato inamorato di una Donna Saznat ces da li si ikad, ikad uistinu volio zenu Saprai se sei mai, mai stato inamorato di una Donna Malo je reć da se rastopila. Cila se pretvorila u jednu lokvu. Pločice na podu su se počele dizat. Ipak, posli kad je Miki upalija svoju motorku otišla je s njin da je baci do hotela. U pizdu materinu. |
|
- Reci mi nešto o svojim dionicama. Jesu li nabrekle od krupnog kapitala? – pitala je dobrodržeća vlasnica velikoga glamur kaffe-a gledajući širom otvorenih očiju moga prijateja Sandokana u VIP loži. Lito je na izmaku, a on se, evo, dobro probija sve do ograđene lounge lože u kojoj gušta bogata elita. Oko njih sami vlasnici velikih jahti i krstaša, a s balkona drum&base sastav nabija ritam kroz koji se probija i saksofon. Uživo. Otkačena vlasnica je na stol stavila bocu dobro rashlađenoga DomPerignona i zagledala se Sandokanu u nabore na gaćama. Primjetila je ona njegove debele prste i snažno stopalo u sandalama. Pomislila je da mora bit ovako obdaren i na drugin mistima te ga još zainteresiranije promatrala. - Nojboje son zarodi na zagrebačkoj pivovari: Ožujsko pivo i još nikin firmama iz Slovenije ali to je prošlost: nekretnine, nekretnine su naša budućnost, - govori joj poneseni Sandokan, a oči mu blistaju iz one crne glave grčkoga profila. Malo dalje, na Rivi, kraj sjajnih jahti, njegove bivše prijatejice stoje i ljubomorno komentiraju: Sponzoruša! , rekla je jedna lipa purgerica. Promijenio mi se Otok ove godine, -rekla je druga. – Nije više onako opušteno. Nema više smijeha. Svi samo govore o cijenama, o novcu. Čula sam da gradonačelnik ima pet besplatnih apartmana za novinare koji pišu o Otoku. Tako se podiže cijena! – Pa i tebi onda raste cijena kući koju ti je stari kupio. – komentiraju. -Upravo tako! Nasmije se ova od uha do uha. Nema naša Domovina tvornica i ne more prodavat znanje. Ali zato imamo nekretnine šta se ne krećedu. Njih ćemo ponudit monstrumu zaloga kapitalizma koji sve proždire i nikad mu dosta. A najgore šta ne možeš dva puta prodat. Kad isiše našu krv ostaće kostur lešine koja ne more više oživit. To je i r e v e r z i b i l n o. Počeja san pametovat. A nije meni loše: Žak Majol me razglasija ka poznatoga blogera pa san i ja doživija pet minuta slave među Otočanima. Fale me da lipo pišen. Napiši i ovo, govore mi. Uobrazit ću se. Još kad mi lipa Otočanka posveti pažnju i interes, to je ka droga. Moga bi i ja završit u šatoru lože ka Sandokan. A di bi mi onda bija kraj? |